U Galeriji Škola u Splitu događa se izložba koja ne pokazuje samo dizajn, ona ga rastavlja, secira i ponovno sastavlja pred očima publike. Kao da ulazite u radni prostor ideje, u njezinu anatomiju. Miris sijena već na ulazu prekida ritam grada i onako prustovski vas uvodi u ambijent koji je dijametralno suprotan betonu koji nas okružuje. Budi različita sjećanja, a kako i ne bi, kada je baš osjet za njuh jedan od najjačih osjetila. Pod galerije prekriven je suhim travama koje šušte pod koracima, a taj tihi zvuk gotovo neprimjetno premješta posjetitelja iz urbanog interijera u nešto starije, sporije, gotovo arhaično. U tom prostoru, koji više nalikuje na scenografiju sjećanja nego na klasičnu galeriju, dizajnerica Lea Avianiodlučila je učiniti nešto neuobičajeno: pokazati sve ono što se inače ne vidi.
Na zidovima galerije ne nalaze se samo gotovi proizvodi, nego i njihova povijest — linearne skice, makete, nacrti, bilješke, knjige. Moodboard funkcionira kao vizualni dnevnik jednog procesa: od prve intuitivne linije na papiru do stabilnog prototipa i konačnog objekta. Posjetitelj ne gleda samo predmet nego put kojim je nastao.
„Ljudi često misle kako je proizvod nastao kao plod jedne misli ili asocijacije, ali proces je puno kompliciraniji i zahtjeva mnogo promišljanja, emocije i eliminacije svega što je suvišno“, kaže Lea Aviani, objašnjavajući zašto je odlučila otvoriti taj inače skriveni dio dizajnerskog rada.
Izložba je smještena unutar školskog kampusa i ima jasno edukativnu dimenziju. Studenti i učenici koji često dolaze u njezin studio sada mogu vidjeti ono što ih najviše zanima – proces. „Osobna želja mi je pokazati dio procesa koji, iako nevidljiv, predstavlja dio koncepta koji je zapravo najvažniji jer iako skriven ostaje utkan u sam finalni objekt.“
U središtu prostora nalazi se stolac MILKme, objekt koji nosi gotovo arhetipsku jednostavnost. Na prvi pogled skroman, ali projektiran s gotovo asketskom disciplinom shaker dizajna, filozofijom koja inzistira na funkciji, redukciji i savršenoj izvedbi. Inspiracija dolazi iz tradicijskih stolaca za mužnju, niskih drvenih sjedala koja su se stoljećima koristila u ruralnim sredinama. No, Lea Aviani taj oblik ne citira nostalgijom, nego ga reinterpretira u suvremenom dizajnerskom jeziku.
„Nasljeđe je jako prisutno u mom kreativnom izražavanju. Volim kada se u mom radu prepoznaje okruženje u kojem živim, stvari i ljudi koji me inspiriraju. Mediteran je dio mene, od toga ne mogu i ne želim pobjeći.“
Stolac je izrađen od masivnog slavonskog hrasta prve klase, impregniran prirodnim uljima koja zadržavaju teksturu drva i njegovu taktilnost. Konstrukcija je izvedena preciznim spojevima bez metalnih vijaka, oslanjajući se na tradicionalne tehnike obrade drva i japansku logiku spojeva. Mjedene zaštite na nogama diskretno štite objekt od habanja, dok ovalni otvor u sredini ploče omogućuje lako prenošenje i vertikalno skladištenje.
Ali možda najzanimljiviji aspekt ovog objekta nije konstrukcija, nego položaj tijela koji predlaže. Visina stolca namjerno je niska, bliska tradicionalnim stolcima za mužnju, čime tijelo dovodi u položaj nalik čučnju, prirodniji za ljudsku anatomiju nego klasično sjedenje.
„Dizajn je prije svega funkcija, estetika proizlazi iz funkcije“, kaže Lea. „Želja mi je potaknuti razmišljanje o načinu na koji živimo i koristimo prostore u kojima boravimo. Trebamo biti nježniji prema sebi i svome tijelu, a položaj u koji se stavljamo uvelike utječe na naše zdravlje i raspoloženje.“
U prostoru izložbe nalaze se različite faze objekta: prvi, sirovi prototip; serijski primjerci; i jedna stolica u crnoj boji, gotovo poput „crne ovce“ unutar zamišljenog krda. Ta mala devijacija u boji podsjeća da serijska proizvodnja uvijek nosi i mogućnost varijacije.
Vizualni vrhunac postava velika je fotografija autora Marka Mihaljevića: ženska figura okrenuta leđima stoji među agavama, držeći stolac MILKme u ruci. Fotografija povezuje objekt s pejzažom iz kojeg crpi inspiraciju — grubim mediteranskim krajolikom u kojem priroda i predmet dijele isti prostor.
No izložba nije samo vizualna. Miris sijena, koji ispunjava galeriju, pokreće nešto dublje od puke scenografije. On priziva uspomene, tjelesne reakcije, gotovo kolektivno pamćenje prostora.
„Mirisi i glazba uvijek bude neke asocijacije, vraćaju nas u trenutke koji su duboko upisani u nama“, govori Lea „Ovakav arhaični objekt zahtjeva arhaični ambijent, miris nas asocira na prirodno, na početke. Ima u tome nešto religijsko i meditativno.“ Promatrati reakcije posjetitelja na taj miris gotovo je mali sociološki eksperiment.
„Mi smo zapravo puno jednostavniji nego mislimo. Samo se ponekad izgubimo u količini informacija kojima smo svakodnevno izloženi.“
U pozadini cijelog projekta nalazi se i snažna ekološka logika. Materijali su prirodni, trajni, taktilni. Hrast, mesing i ulje jedine su supstance od kojih je stolac izrađen. „Taktilna kvaliteta tih materijala prenosi osjećaj svakodnevne ukorijenjenosti, slično kao što sjedenje u čučnju evocira arhaične navike i osjećaj zajedništva.“
Čak je i scenografija dio tog razmišljanja: sijeno s poda galerije nakon završetka izložbe bit će donirano lokalnoj farmi, čime se izbjegava stvaranje otpada. Za Leu Aviani dizajn nikada nije samo pitanje forme.
„Budućnost dizajna vidim u proizvodnji dugotrajnijih, lijepo oblikovanih i funkcionalnih proizvoda koji stvaraju što manje nerazgradivog otpada.“ U tom smislu izložba djeluje gotovo kao lekcija iz odgovornog dizajna, od izbora materijala do etike proizvodnje. „Uloga dizajnera nosi odgovornost, ne samo priliku za stvaranje. Dizajner utječe na velik broj ljudi i zato mora imati poštovanje prema svijetu u kojem živimo.“
Na izlazu iz galerije miris sijena ostaje još neko vrijeme u odjeći. I možda je to najtočnija metafora ove izložbe. Jer ono što Lea Aviani pokazuje nije samo stolac. Pokazuje kako predmet nastaje iz ideje, iz prostora, iz tijela, iz memorije mjesta.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/izlozba-lea-aviani-split/