Kad su prije tri godine Nik Kolveshi Radlović i Bartol Fabijanić s timom pokretali Kolekcionart, početna ideja bila je drukčija od onoga što je danas postalo jedno od najvidljivijih mladih galerijskih mjesta u Zagrebu. Nisu, kažu, krenuli s velikom pričom o otvaranju klasične galerije, nego su planirali napraviti digitalnu platformu koja bi suvremenu umjetnost približila ljudima izvan uskog, već formiranog kruga publike.
Nik Kolveshi Radlović, Bartol Fabijanić“Mi smo u startu imali ideju koja je bila puno više digitalna”, objašnjava Nik. “Htjeli smo napraviti nešto poput hrvatskog Avant Arta — platformu na kojoj će sve biti savršeno prezentirano, s puno tekstualnog, fotografskog i video sadržaja, s jasno istaknutim cijenama i maksimalnom transparentnošću. Ideja je bila decentralizirati Zagreb, proširiti krug ljudi koji prate umjetnost i doprijeti do onih koji možda nikad ne bi ušli u galeriju.”
Za ured i depo tražili su, prisjeća se, čak i prostore na periferiji grada, računajući da će fizički prostor biti sekundaran u odnosu na online prisutnost. U jednom trenutku razmišljali su i o Žitnjaku, o nekoj vrsti baze iz koje bi vodili posao. Srećom, ispalo je da se manje atraktivni prostori u centru grada mogu pronaći i za manje novca nego uređena skladišta, i to ih je ohrabrilo da prostor otvore u centru, gdje će ljudi i osobno moći doživjeti umjetnost, a ne samo kroz ekran.
“Na kraju smo uzeli jedan manji prostor u Zvonimirovoj i jako brzo se promijenila cijela dinamika. Shvatili smo da zapravo želimo biti prava galerija, u smislu da imamo cjelogodišnji izložbeni program, da su izložbe jedna od glavnih stvari koje radimo, i da je važno da smo u centru grada, da ljudi mogu lako doći, vidjeti radove, upoznati umjetnike, biti dio svega toga.”
Upravo iz te promjene pravca nastao je Kolekcionart kakav danas poznajemo: mjesto koje jednako ozbiljno shvaća izložbu, otvorenje, web-shop, razgovor uživo i digitalnu publiku. A činjenica da se sada, nakon tri godine rada, sele u novi i veći prostor, dovoljno govori o tome da njihov model nije ostao samo zanimljiva ideja.
To je pitanje koje se nameće gotovo automatski kad se govori o galerijama i suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj. I sami su ga, kažu, slušali od početka. Je li moguće opstati na sceni koja je mala, na tržištu koje nema tradiciju kupovanja umjetnina u široj populaciji, i u zemlji u kojoj se kulturni projekti još uvijek često doživljavaju kao nešto što mora imati “financijsku pozadinu sa strane”?
Odgovor koji daju nije romantičan, ali jest optimističan.
“Teško je”, kaže Bartol. “Teško je iz perspektive umjetnika, a teško je i iz perspektive galerije živjeti od toga. Publika je mala, ljudi nemaju naviku ulagati u umjetničke radove, niti često uopće razmišljaju da bi kupili sliku. Ali ono što smo mi pretpostavili — i što se kroz ove tri godine pokazalo točnim — jest da puno više ljudi nego što mislimo ima novac koji bi mogli usmjeriti na umjetnost.”
Tu dolazi do izražaja jedna od temeljnih ideja Kolekcionarta: ako ljudi bez većeg propitivanja kupuju modne dodatke, dizajnerske komade ili druge luksuznije predmete, zašto ne bi kupili i umjetnički rad koji će svakodnevno gledati u vlastitom domu?
“Ako se mogu kupiti cipele za 2000 eura ili torbe, zašto se ne bi kupila slika koja je možda glavni komad u stanu?” kaže Nik. “Samo je trebalo ljudima to staviti pred oči. Putem društvenih mreža, putem weba, ali i kroz transparentnost cijelog procesa. Kod nas su cijene vidljive, sve informacije su dostupne, ljudi mogu kupiti rad i preko weba, možemo ga dostaviti, mogu doći uživo pogledati — ali ne moraju prolaziti kroz onaj stari, pomalo mistificirani galerijski model u kojem ti je neugodno uopće pitati koliko nešto košta.”
I upravo je ta transparentnost, uz stalnu prisutnost na društvenim mrežama, pomogla da Kolekcionart izađe iz okvira zagrebačke publike. Danas, kažu, radove šalju posvuda — od Podstrane i Šolte do Čakovca, a među kupcima ima i onih koji ozbiljnije, veće i skuplje radove naruče bez da su ih ikada vidjeli uživo.
To je, čini se, jedan od najvažnijih dokaza da hrvatska publika nije nužno nezainteresirana za umjetnost, nego joj samo treba drugačiji pristup.
Kad govore o publici i kupcima, Nik i Bartol ruše još jedan ustaljeni stereotip: onaj prema kojem su kolekcionari umjetnosti nužno bogati, stariji i usko vezani uz scenu.
“Naši kupci su stvarno svi mogući”, kaže Bartol. “Od srednjoškolaca koji kupuju grafiku za poklon prijatelju, do ljudi od 80 godina. Jedna nas je žena jednom pitala može li uzeti grafiku na rate — kad joj dođe mirovina.”
Ipak, dodaje, najvažniji krug čine ljudi u tridesetima i četrdesetima. To su ljudi s relativno stabilnim prihodima, često u fazi uređivanja prvog stana ili doma, i upravo tada nastaje potreba da prostor oplemene nečim trajnijim i osobnijim.
“To su ljudi koji rade normalne poslove, imaju neku financijsku stabilnost i mogu si priuštiti da jednom godišnje kupe umjetnički rad. Mi smo aktivirali baš taj tip publike.”
Uz njih postoje i stariji, ozbiljniji kolekcionari, oni koji već imaju naviku kupovanja i praćenja scene. Za njih Kolekcionart funkcionira kao filter i mjesto povjerenja: galerija koja im može predstaviti mlađe autore, one koji još nisu svima poznati, ali su već prošli određeni kustoski i estetski odabir.
No možda je još važnija publika koja ne kupuje, barem ne odmah. Posjećenost otvorenja, događanja i izložbi stvara, kažu, nešto dugoročno mnogo važnije od trenutne prodaje.
“Ljudi vide da se ovdje okupljaju drugi ljudi, da postoji neka energija, da je to mjesto susreta. To ne znači da će svi kupiti rad, ali stvara se priča. Kad netko tko nije iz Zagreba vidi fotografije s otvorenja i tu atmosferu, dobiva osjećaj da je to nešto stvarno, živo, vrijedno pažnje.”
Upravo zato Kolekcionart nikad nije birao između fizičkog i digitalnog, nego je od početka gradio oba kanala paralelno. Nik taj model opisuje gotovo poslovnim rječnikom, kao omnichannel pristup, ali iza te riječi krije se jednostavna ideja: ljudima moraš biti dostupan tamo gdje jesu.
“Ne možeš složiti community bez živog communityja. Eventi povezuju ljude, a digitalno tu priču širi dalje. Da imamo samo prostor, bez weba i društvenih mreža, to bi bilo zatvoreno. Da imamo samo web, to bi bilo beživotno. Spojili smo te dvije stvari.”
Danas, kada se sele u veći prostor, možda je lako zaboraviti koliko je na početku bilo skepse. I ne samo općenite skepse prema tržištu umjetnosti u Hrvatskoj, nego i vrlo konkretne sumnje u to mogu li ljudi izvan usko stručnog kruga uopće pokrenuti nešto takvo.
Nik je devet godina živio u Londonu i radio u konzultingu, nakon studija ekonomije. Bartol dolazi iz bližeg kustoskog i povjesničarsko-umjetničkog konteksta, ali ni on nije bio dio neke već postojeće, umrežene galerijske strukture suvremene scene. Upravo zbog toga, priznaju, vjerojatno su na početku mnogi mislili da ne znaju u što se upuštaju.
“Siguran sam da su ljudi mislili: što sad ovi debili misle, oni će tu nešto napraviti”, kaže Nik uz smijeh. “Nitko nam to nije rekao direktno u lice, ali vjerujem da je toga bilo.”
Jedna gotovo filmska epizoda to i potvrđuje. Dok su sjedili u galeriji, prolaznici su, misleći da ih se kroz staklo ne čuje, komentirali: “What is this? Do you think this is money laundering?” Ta rečenica, kažu, sažima predrasude s kojima su se susretali: ako nešto izgleda elegantno, novo i kulturno, a nije dio velike institucionalne mašinerije, odmah se traži neka skrivena pozadina.
No tri godine kasnije, Kolekcionart više ne treba objašnjavati da postoji. Rezultati su tu. Izložbe su tu. Publika je tu. Kupci su tu. A jedna od važnih točaka samopotvrde bio je i izlazak na međunarodnu scenu. Prošle godine sudjelovali su na Vienna Contemporaryju, jednom od važnijih sajmova suvremene umjetnosti u srednjoj Europi. To je bio korak koji im se na početku, kažu, činio gotovo nezamislivim.
“Da nam je netko na početku rekao da ćemo već u drugoj godini biti na Vienna Contemporaryju, rekli bismo mu da je lud”, kaže Nik. “A onda smo otišli tamo i imali stvarno odličan prijem — od publike, od struke, od ljudi koji vode sajam. To nam je bilo veliko priznanje jer tamo više nema lokalne podrške ni domaće simpatije. Tamo se suočavaš sa scenom izvan Hrvatske.”
Za malu, mladu galeriju iz Zagreba to nije bio samo simbolički izlazak na kartu, nego i potvrda da autori koje predstavljaju, kao i način na koji rade, mogu stajati uz bok mnogo etabliranijim galerijama.
Na pitanje što smatraju ključem dosadašnjeg uspjeha, obojica bez mnogo razmišljanja navode istu stvar: umjetnike. “Bez dobrih umjetnika ništa od ovoga ne postoji”, kaže Bartol. “Mislim da smo dosta dobro prepoznali neka lica sa scene.”
Kolekcionart se fokusira na mlađu i srednju generaciju autora, okvirno od onih koji su tek završili Akademiju do onih od oko četrdeset godina. Na početku su, kažu, složili dobar miks: s jedne strane vrlo mladi autori s velikim potencijalom, a s druge nešto etabliraniji, ali i dalje pripadnici mlađe generacije.
Danas su neki od onih koji su s galerijom počeli surađivati još tijekom studija već vidljivije etablirani — kod publike, kupaca, ali i institucija. Upravo na to su možda i najponosniji.
“Puno tih mladih umjetnika s kojima radimo bilo je s nama još dok su bili na Akademiji. A to je inače jedan vrlo osjetljiv trenutak, završiš studij, bačen si van, nemaš pojma što dalje, nemaš business skillove, nemaš management znanje, a trebaš odjednom opstati. Nama je strašno drago da su neki od njih upravo zahvaljujući toj stabilnosti mogli odmah reći: okej, iznajmit ćemo atelje, pokušat ćemo živjeti od slikarstva.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U zemlji u kojoj mnogi akademski obrazovani umjetnici vrlo brzo moraju skrenuti u druge profesije kako bi preživjeli, takva vrsta stabilnosti nije mala stvar. Ako galerija autoru može osigurati kontinuitet, vidljivost i barem dio prihoda, ona ne prodaje samo radove, nego otvara mogućnost da se umjetnički rad uopće nastavi.
Iako je financijska održivost i dalje stalna tema, u njihovoj priči posebno mjesto zauzima osjećaj zajednice. To nije riječ koju koriste olako, niti kao PR frazu. Naprotiv, iz razgovora je jasno da Kolekcionart vide kao nešto mnogo šire od prostora u kojem se izlažu i prodaju radovi.
“Ono što je lijepo u našem poslu jest količina ljudi s kojima surađujemo”, kaže Nik. “Fotografi koji nam rade otvorenja i reprodukcije, okvirari, ljudi koji prevoze umjetnine, novinari s kojima smo stalno u kontaktu, partneri s kojima radimo projekte… To je jedan prošireni krug ljudi. Nisu svi doslovno Kolekcionart, ali mi imamo osjećaj kao da jesu.”
Taj osjećaj da svi rade na istoj stvari, da se nešto dogodi, da scena oživi, da umjetnici dobiju prostor, a publika razlog da se uključi, možda je i najvažniji kapital koji su u ove tri godine izgradili.
Uostalom, kada su u studenom objavili da prvi put traže novu osobu za tim, njihov je Instagram oglas, kažu, “izgorio”: imao je stotine dijeljenja, a prijavilo se oko 200 ljudi. Među njima je bilo mnogo onih iz humanističkih i umjetničkih struka koji su u međuvremenu završili u korporativnim sektorima.
“To ti samo pokaže koliko ljudi zapravo žele raditi nešto što im ima smisla.”
Preseljenje u novi, veći prostor zato ne doživljavaju kao statusni simbol, nego kao organski nastavak svega što su dosad radili. Novi prostor ostaje u istom kvartu, u Ulici kralja Držislava 14, što im je važno i emocionalno i simbolički: ostaju u dijelu grada koji osjećaju kao svoj, ali i unutar svojevrsne kulturne osi koja uključuje bliske institucije i susjedne kreativne adrese.
“Ono što je ključno jest da sad napokon imamo vlastiti prostor koji je dovoljno velik i reprezentativan da možemo producirati izložbe kakve smo prije morali raditi drugdje”, kaže Bartol.
Dosad su se, zbog ograničenja starog prostora, često oslanjali na partnerstva i gostovanja u drugim prostorima. Sada će izložbe trajati dva do tri tjedna, umjesto pet ili šest dana. To znači više vremena da publika dođe, više prostora za ozbiljniji postav, ali i veću razinu autonomije.
Novi prostor ima 80 četvornih metara, stropove visoke pet metara i 11 metara duge fronte prema ulici, s dva velika izloga. Drugim riječima, riječ je o prostoru koji ne samo da može primiti veće i zahtjevnije izložbe, nego i doslovno otvara galeriju prema gradu.
“To će se vidjeti izvana, i kad prolaziš autom, i kad hodaš. Ulaziš u prostor već s ulice.”
U tome možda i jest sažeta cijela filozofija Kolekcionarta. Umjetnost ne treba čekati u zatvorenim, tihim, pomalo zastrašujućim interijerima u koje ulaze samo oni koji već znaju pravila igre. Ona može biti prisutna u svakodnevici, uz ulicu, na ekranu, u razgovoru, u stanu mladog para koji kupuje svoj prvi rad, u domu umirovljenice koja grafiku uzima na rate, u pošiljci koja putuje na Šoltu ili čak u Portoriko. Jedna od umjetnica prodala je slike kupcima na drugom kraju svijeta. U tome vidi gotovo simboličnu ljepotu posla kojim se bave.
“U ovom svijetu u kojem ljudi trguju svačim, mi prodajemo umjetnost. I ta se priča širi na drugi kraj svijeta. To je naš core business.”
I upravo zato njihova priča nije samo priča o jednoj novoj galeriji. Ona je priča o tome što se dogodi kad se suvremenu umjetnost prestane tretirati kao zatvoren sustav za nekolicinu upućenih, a počne kao živ, vidljiv i dostupan prostor susreta. Kolekcionart je u tri godine pokazao da za to u Hrvatskoj postoji publika. Sada, s većim prostorom, žele pokazati i koliko daleko ta priča još može rasti.
U galeriji u trenutku snimanja postavljena je izložba “Nebo iznad Dubrovnika” slikarice Mihaele Rašice, koja se može posjetiti do 28. ožujka, uto-pet: 10-19h, sub: 10-14h.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/kolekcionart-novi-prostor/?utm_source=rss&utm_medium=rss&utm_campaign=kolekcionart-novi-prostor