Prije nekoliko tjedana pokrenuli smo novu kategoriju „Ljubimci“. U nju smo vas uveli intervjuom s omiljenim veterinarom društvenih mreža, Milanom Marićem, a potom smo predstavili i naše omiljene ljude i njihove pse. Sad je došao red i na našu redakciju. Nije tajna koliko volimo životinje, a posebno naše ljubimce. Smatram da nema boljeg načina da nas malo bolje upoznate, nego kroz priče naših najboljih četveronožnih prijatelja. Ovo je BURO. redakcija i svi naši ljubimci.
Ljubiša je došao u moj život nakon smrti mog psa Miše. Jako nas je pogodilo kad je Mišo preminuo jer je bio punopravni član obitelji i nema mjesta gdje ga nismo vodili. Nažalost razbolio se i nije bilo pomoći. Ljubišu sam našla slučajno preko oglasnika i isto je mađarska vižla kao Mišo. Kada smo ga otišli vidjeti bio je najdeblji u leglu. Više je izgledao kao bordoška doga nego kao vižla i zadnjeg su ga donijeli jer su vjerojatno mislili da nije najvjerniji predstavnik svoje vrste i da ćemo se odlučiti za nekog drugog. Bio je užasno sladak, trapav i debeo i odmah smo se odlučili za njega.
Ljubiša je izrazito energičan kao sve vižle, treba mu puno trčanja, kretanja i interakcije. U kući je mazan i dosta spava, ali čim izađe van kreće situacija raketa. I dalje je stalno gladan i doručak i večera su ritualne stvari za njega. Ako mu se zakasni s obrokom nekoliko minuta onda protestira. Ne bih rekla da je najbolje odgojen oko hrane jer je nekoliko puta ukrao burito i šniclu s kuhinjskog pulta, a znali smo ga naći s glavom u smeću (jer nije dovoljno što jede meso i kuhano povrće), u smeće se mora zaviriti.
Opsjednut je s teniskim lopticama, drvećem koje nađe po putu, kupanjem u smrdljivim lokvama svakog parka i šume i curom Cvitom koja je također vižla. Još uvijek je nešto krupniji od predstavnika svoje vrste pa ga ljudi često zamijene za ridgebacka (kad je u jačoj fazi) ali je izrazito aktivan pas i u skladu s tim se i hrani. Ja sam veliki dio svog života provela s psima i smatram da ne postoje savršenija stvorenja od njih. Ljubiša je 30 kila čiste ljubavi i mislim da živi život kakav bi svaki pas poželio (i kakav svaki pas treba živjeti). Pažen je, mažen, aktivan, socijaliziran… ma razmažen je do koske…
Mimi je više od psa, ona je moj mali ritual sreće, svakodnevni podsjetnik na to kako je malo dosta da se osjeti najviše ispunjenosti.
Ono što najviše volim kod Mimoline je njezina energija, kombinacija tvrdoglavosti, nježnosti i beskrajne odanosti. Uvijek zna kada treba biti razigrana, a kada samo tiho sjediti uz krilu. Ima tu neku nevjerojatnu sposobnost da popravi dan, bez ijedne riječi.
Teško je izdvojiti jednu uspomenu jer ih tek stvaramo s obzirom na to da je udomljena prošloga ljeta. Ipak najdraže mi je kad zaspe sklupčana uz mene, kad me pogleda tim svojim očima kao da razumije sve. Mims mi je donijela mir i sreću te mi je pomogla da lakše prebolim gubitak svoje ljubljene Tigre
Pupi je moja maca koju smo uzeli iz Noine arke još dok sam bila u osnovnoj školi. Znam da ne biste rekli da ima 10 godina, ali već je toliko dugo s nama. Danas živi na dvije adrese, nekad je sa mnom, a nekad s mamom i nikad joj nije dosadno (a ni nama s njom). Pupi uvijek zna kad ja dolazim kući s posla i čeka me pred vratima, a meni je to najdraži moment dana. Naša mala rutina. Uvijek ako sam bolesna ili me nešto boli, ona legne na mene i prede, tako da sve brže prođe. Najdraža uspomena mi je upravo kad smo ju donijeli kući i tako mala je proležala cijeli dan u tegli za cvijeće. To je slika koja mi je urezana u pamćenje.
Riva tehnički nije moja, pripada mom dečku, ali ja ju redovito prisvajam. Kad smo na moru zajedno, Rivicu vidim svaki dan i, iako nisam nikad imala svog psa, s njom razumijem što je to kad se netko toliko veseli kad te vidi. A Riva ne da se veseli, ona se cijela raspameti. Jako je pametna i dobra, Ribica kako ju odmilja zovemo. Voli ići u šetnje, a najviše voli kad joj se baca štap.
Najdraža uspomena mi je kad smo bili na otoku i Riva nije prestajala lajati, nije nam bilo jasno zašto, sve dok se odjednom iza grma nije pojavila – koza. Prava mala čuvarica.
Dogodilo se ljetos, doslovno u pola minute – vidjela sam kod Marine (@roze_sapice, donirajte im!) stori da se traži foster i javila se. Milki je bio pred zgradom u roku od dva sata. Svih 36 kila psećeg osmijeha. To mi uopće nije bio plan, ali najbolje stvari u ljubavi uvijek se nekako dogode bez plana ili, još češće, unatoč planu.
Da skratim priču, Milki, kojemu nisam čak ni sama dala ime, postao je moj pas, a ja njegov human. Mislim da je on to shvatio prije mene, baš kao i svi oko nas – bilo je ljudi koji nisu htjeli sherati moje storije da mu se traži dom nakon što su nas vidjeli zajedno jer su samo ponavljali: “ALI to je TVOJ pas.”
Kad smo mu, nakon sedam tjedana, našli divnu obitelj koja ga je silno htjela udomiti, ja odjednom više nisam mogla disati.
Milki je u isto vrijeme i svi psi koje sam u životu voljela zajedno (samo sam s roditeljima imala njih jedanaest) i moj prvi pas u životu. Jer prvi put smo samo nas dvoje. Nekako se namjestilo – slučajno? I don’t think so – i da više nisam podstanar i da smo se na Božić uselili u sređen stan koji gleda na rijeku. Moj Pas i ja u svom domu.
Moje mačke, Garfield i Zuby, nisu samo kućni ljubimci, one su ravnopravni članovi obitelji i moji najbolji prijatelji. Oboje su udomljeni s ceste, svatko sa svojom posebnom pričom koja ih čini još dragocjenijima. Garfield, mužjak snažnog karaktera i pomalo gospodskog držanja, pronađen je u getu u Splitu, gdje je gotovo svakodnevno “pijuckao kavu” s nama u kafiću, kao da oduvijek pripada toj maloj ekipi. Zuby, nježna i znatiželjna ženka, spašena je kao mali mačić iz kotača automobila na Splitu 3, gdje je bila u velikoj opasnosti i nevidljiva prolaznicima.
Njihov dolazak potpuno je promijenio moj život. U onom najjednostavnijem, ali i najvažnijem smislu, više nikada nisam sama u stanu. Uvijek postoji netko tko te čeka, netko s kim možeš “razgovarati” nakon dugog dana i tko te sluša bez osuđivanja. Mačke su posebna bića: samostalne, svoje i pune karaktera, ali istovremeno nevjerojatno privržene kada to najmanje očekuješ. Često ljudi imaju predrasudu da su to životinje koje nemaju izražene emocije i koje gledaju samo sebe, nekad sam i ja to mislila, ali me život s njima potpuno demantirao. Mačke će vam pružiti ljubav i utjehu kada se najmanje nadate.
Život s Garfieldom i Zuby ispunjen je toplinom, smijehom i malim svakodnevnim trenucima sreće. Udomljene životinje nose u sebi posebnu vrstu zahvalnosti i ljubavi koja se ne može kupiti. Njihova prisutnost podsjeća me koliko je važno pružiti drugu priliku onima kojima je najpotrebnija, jer zauzvrat dobiješ prijateljstvo za cijeli život.
Moja Pepper je došla potpuno nenadano. Poznanik nam je želio pokloniti psa iz legla kao poklon useljenja, a kad smo čuli da u leglu postoji nedonošče, za koje nije siguran hoće li preživjeti, bilo je jasno tko će ići doma s nama. I tako je Pepper, najmanja iz legla, došla u naš stančić, još prije nego smo se preselili u novu kuću. Otkako je došla, shvatila je kome treba najviše zaštite. Mog brata, koji je invalid, zna da mora čuvati, bez da joj išta kažemo, kao i malu sestričnu, najmlađu članicu obitelji. Ekstremno je tvrdoglava, ali svaki vlasnik rottweilera može potvrditi kako im je to jedna od „vrlina“. Svaku naredbu će uvijek poslušati, ali po njezinim pravilima. Neće sjesti gdje joj se kaže, već pola metra desno, jer joj to više odgovara. A ne daj bože da joj kažemo da legne negdje gdje nema dekice ili tepiha, onda kreće drama.
Omiljena uspomena koju vežem uz nju mi je ona kad nas je zaključala iz stana. Gurnula je ključ u bravu s unutarnje strane vrata i morali su dolaziti vatrogasci, kako bi nam kroz prozor ušli u stan i otključali vrata. Gospođa je tada, naravno, bila najsretnija ikad, ne zato što nas je vidjela nakon cijelog dana, nego jer je stekla nove prijatelje u vatrogasnoj postaji.
S druge strane tu je Ogi, pas mog tate, kojeg volim prisvojiti, jer je malo klupko sreće. Mazan, umiljat i poslušan, doslovno savršeno društvo da se nikad ne osjećaš usamljeno. Bilo da ležimo na kauču, pokušavam raditi od doma ili odemo do grada na kavu, Ogi je kao mali priljepak uvijek u krilu i gleda u tebe svojim preslatkim tamnim okicama. A voli sve… svaki pas mu je prijatelji i svaki prolaznik ga mora podragati, jer tko ne bi odolio malom čupavcu.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/buro-redakcija-ljubimci/