Neobična igra kanadskog studija Cococucumber, misterioznog i pomalo intrigantnog imena Echo Generation, predstavljala je estetsku anomaliju koja je, unatoč određenim mehaničkim krutostima, uspjela šarmirati kritiku i publiku. Spajajući robusnu voxel estetiku s toplom, avanturističkom atmosferom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u formuli koja je svjesno jahala na valu popularnosti serije Stranger Things, studio je zaslužio pregršt priznanja za indie igru godine. Nakon izleta u trodimenzionalnu akciju s igrom Ravenlok, koja je patila od pretjerane narativne i mehaničke lepršavosti, povratak najprepoznatljivijem brendu ovog studija činio se kao logičan, siguran korak.
Međutim, Echo Generation 2 koji je konačno pred nama, donosi klasični sindrom autorskog lutanja između želje za evolucijom i straha od ponavljanja. U pokušaju da proširi vidike, studio je napravio radikalan rez – zamijenio je tradicionalni RPG borbeni sustav s aktivnim tajmingom za danas iznimno saturirani žanr deckbuildinga i kartaških okršaja. Rezultat je naslov koji blista u segmentu čiste prezentacije, ali pati od fundamentalnog konflikta između svoje skraćene strukture i mehaničkih sustava koji zahtijevaju prostor za disanje.
Narativni okvir igre Echo Generation 2 postavljen je kao prequel originalne priče, što ga u teoriji čini pristupačnim za novopridošlice, dok vjernim igračima nudi suptilne reference na takozvano „Ponoćno izdanje“ prethodnika. Radnja započinje u sjenovitom, tajnom laboratoriju gdje opasan eksperiment polazi po zlu, otvarajući procijep između dimenzija i oslobađajući groteskna stvorenja u naš svijet. No, umjesto kohezivne avanture jedne skupine klinaca iz susjedstva, Cococucumber ovaj put strukturu dijeli na nekoliko odvojenih poglavlja, od kojih svako funkcionira kao autonomna narativna vinjeta.
Igrač tako preuzima kontrolu nad bizarnom plejadom likova rasutih kroz multiverzum. Tu je otac koji očajnički pokušava zaštititi svoju obitelj, tinejdžerica s psihofizičkim moćima koja neodoljivo podsjeća na Eleven, zombie mladenka koja u monokromatskom svijetu traga za izgubljenim djetetom, neobična krznena lopta te lovac na ucjene koji dijeli sudbinu sa svojim kućnim ljubimcem. Svaka od ovih sudbina predstavlja zasebnu žanrovsku minijaturu. Dok u jednom poglavlju koračate neonskim, kišnim ulicama cyberpunk distopije, u idućem već gazite kroz turobno, crno-bijelo groblje koje skriva podzemni užas.
Problem s ovakvim antologijskim pristupom leži u njegovom tempu i konačnoj isplativosti. Svako pojedinačno poglavlje traje najviše sat i pol do dva, što ukupno trajanje igre zaokružuje na nekih desetak sati. Iako su dijalozi pitki, a likovi sami po sebi simpatični, cjelokupna struktura djeluje fragmentirano. Foreshadowing s početka igre ne uspijeva organski povezati ove nasumične priče, zbog čega finalni čin, unatoč kasnijem spajanju likova, ostavlja dojam nedorečenosti. Uvođenjem strogo linearne progresije, gdje je svaki lik zakucan na usku, predefiniranu stazu, Cococucumber je u potpunosti eliminirao onaj dragocjeni osjećaj čuda i slobodnog istraživanja koji je krasio original iz 2021. godine.
Tamo gdje Echo Generation 2 pokušava napraviti najveći iskorak jest borbeni sustav. Turn-based okršaji sada su u potpunosti podređeni slaganju špila od maksimalno 12 karata. Svaki heroj ima pristup jedinstvenom arsenalu od dvadesetak kartica koje obuhvaćaju fizičke napade, magiju, trovanje, štitove i liječenje. Studio je unio i nekoliko hvale vrijednih inovacija – igra nema klasični mana pool, već fiksni broj akcija po potezu (na početku samo jednu), a najmoćnije karte imaju limitiran broj korištenja unutar jedne borbe. Ako okršaj potraje predugo, riskirate da ostanete bez karata i automatski izgubite, što vas tjera da u špilu uvijek držite nekoliko bazičnih karata s beskonačnim resursima.
Središnja taktička petlja vrti se oko razbijanja neprijateljskog stava. Svaki protivnik iznad glave ima nasumično generirani niz crvenih, žutih, plavih i zelenih simbola koji odgovaraju bojama vaših napadačkih karata. Tek kada pogodite neprijatelja točnim redoslijedom boja, njegov štit puca i otvara se prostor za masivnu štetu. Sustav dodatno produbljuju bedževi – tri utora za pasivne modifikatore koji mogu drastično osnažiti specifične arhetipove špilova, poput onih fokusiranih na kritične udarce ili postavljanje markera na mete. Tu je i bazično stablo vještina koje otključavate skupljanjem iskustvenih bodova, gdje je fokus na „njušenju“ vještina za dodatno povlačenje karata iz špila.
Nažalost, ova potencijalno duboka mehanika pati zbog formata same igre. Zbog kratkoće pojedinačnih poglavlja, igrač jednostavno nema dovoljno vremena niti prostora da doista uđe u ritam s određenim špilom – taman kada osjetite da ste pohvatali sinergiju karata, poglavlje završava, a iduće vas ponovno baca na početak s novim likom na prvoj razini.
Borbama nedostaje i transparentnosti. Igra pruža sramotno malo informacija o tome koliko će štete neprijatelj nanijeti u idućem potezu ili koje će točno statuse primijeniti, ostavljajući vas s bazičnim upozorenjima o proboju štita. Sustav aktivne obrane, preuzet iz tradicije igara kao što su Super Mario RPG ili Paper Mario, sveden je na obično, pretjerano velikodušno tapkanje gumba koje gotovo svaki put rezultira ocjenom “Perfect“. To borbu s vremenom pretvara u mehaničko odrađivanje posla u kojem jednom pronađenu dobitnu kombinaciju rijetko kada mijenjate, osim ako vas boss fajt ne prisili na rekonfiguraciju vještina.
I dok su mehanička i narativna struktura podložne opravdanoj kritici, vizualna i zvučna prezentacija igre zaslužuju čisti aplauz. Cococucumber je uspio iscijediti nevjerojatnu količinu estetskog koda iz voxel art-direkcije. Dinamični svjetlosni efekti obavljaju ogroman dio posla – refleksije neona na mokrom asfaltu cyberpunk grada ili sablasni sjaj unutar monokromatskog poglavlja izgledaju spektakularno, dajući dubinu svakoj pozadini tijekom borbe.
Crteži likova na kartama su u potpunosti animirani s iznimnom razinom detalja, čineći svaku kartu prepoznatljivom na prvi pogled. Animacije tijekom borbenih poteza su namjerno pretjerane, s estetikom koja graniči s anime crtićima – od vatrenih šaka i laserskih zraka do predimenzioniranih mačeva.
Zvučna podloga je, baš kao i u originalu, remek-djelo za sebe – mračni synth tonovi i melodije savršeno su tempirani s epohom i tematikom dimenzije u kojoj se nalazite. S tehničke strane, igra radi besprijekorno, bez ikakvih padova u broju sličica u sekundi ili vizualnih anomalija. Ipak, blagi minus ide prema dizajnu nivoa na kojima se povremeno nalaze “mini-igre” poput, primjerice, ritmičkog plesa, koje je prelagano prevariti bazičnim rotiranjem analognih palica, te potpunom izostanku task-liste, zbog čega se lako možete izgubiti ako igru napustite na nekoliko dana.
Echo Generation 2 je nesumnjivo šarmantan, tehnički ispoliran i iznimno ugodan kartaški RPG koji će poslužiti kao idealna zabava za vrele ljetne mjesece. Njegova vizualna raskoš i stilska raznovrsnost kroz različite dimenzije dokaz su autorske zrelosti studija Cococucumber u domeni estetike. No, u isto vrijeme, ovo je naslov koji je zbog svoje rigidne linearnosti i fragmentirane strukture propustio priliku da nadmaši svog prethodnika, ostavljajući nas u nadi da će treći pokušaj donijeti savršenu ravnotežu između mehanike i forme.
PROČITAJ VIŠE... https://www.goodgame.hr/echo-generation-2/