Manchestersko ludilo obasuto kišom

• 
• 

Details

Published on Tuesday, 08 November 2016 04:01

Mislim da nisam mogla naći bolji dan za pisanje o Manchesteru. Ustvari, sigurna sam da nema boljeg dana. Zato što upravo ovakvi vremenski uvjeti karakteriziraju ovaj specifičan grad u Velikoj Britaniji.  Dolazak u zračnu luku posebno me veselio jer sam tamo imala susret sa svojom suputnicom u ovom istraživačkom procesu jednog od tri najveća grada u Velikoj Britaniji.

Volim zračne luke jer u njima najbolje osjetiš multikulturalnost. Osjećaš druge običaje, kulture , shvaćaš zapravo koliko si mali i nebitan. Samo- „jedan od“…ima nešto posebno u tim aerodromima, voljeli mi avione ili ne…Najbolje osjetimo prolaznost vremena gledajući avione kako odlaze i dolaze. Možda nije loše s vremena na vrijeme otići u zračnu luku da se malo prisjetimo koliko je sve PROLAZNO.

Već pri samom dolasku na manchesterski aerodrom osjetila sam onaj uniqueVelika Britanija duh. Istog trenutka kada sam začula taj specijalni british accent osjećala sam se kao u Mućkama. Moram napomenuti da svaka pokrajina u VB ima svoj poseban akcent. Bilo mi je na samom početku poprilično teško uhvatiti manchesterski dijalekt. Kod njih se govori Northern England English. Kao da gutaju pola slova i stvarno se moraš dobro skoncentrirati da bih i razumio što govore. Prva činjenica-  Svaki dio VB ima svoje govorno područje!

 

Putovanje je započelo susretom i snažnim zagrljajem moje sestrične i naša  avantura bila je iza ugla. Odmah pri samom ulazu u grad shvatili smo dobru povezanost grada i općenito sjajnu infrastrukturu.

Druga činjenica- Manchesterski Piccadilly station je zakon kao i sva infrastruktura!

Došavši u centar grada gdje nam je bio hotel, odmah smo ostavile stvari i krenule na neku dobru klopu. Imale smo sjajnu sreću da imamo hotel na tako dobroj lokaciji. Sve što nas je zanimalo bilo je nam je zapravo tu pod nosom! Oduševile smo se kada smo shvatile da i Manchester, poput Londona, ima svoj Chinatown. Ustvari svaki malo veći i bolji europski grad ima svoj Chinatown. Evo, i naša Kajzerica je skoro pa neslužbeni Zg Chinatown. Obje smo velike ljubiteljice kineske kuhinje, pa nam nije dugi trebalo da se dogovorimo što ćemo jesti. Hrana je bila savršena, a jedino čemu sam našla zamjerku su bile izrazito prljave ulice u samom Chinatownu.

Bio je petak navečer, kod njih standardan dan za izlaske. Vani je bilo svakakvih ljudi, ali ono što me najviše začudilo, jest to da, bez obzira na vremenske uvjete, žene kod njih hodaju u otvorenim cipelama i kratkim haljinicama! Moja Mina i ja smo bile zabundane kao sa debelog sjevera! Kako i nećemo biti kada je cijelo vrijeme padala kiša! Ako i nije padala, baš da je lijevala, onda je rominjala…

Nije nam baš bilo jasno što je tim ženama, no na kraju smo, nakon puno vijećanja zaključile da im nije hladno jer su dobro pod utjecajem alkohola!

Treća činjenica- U Manchesteru se puno pije alkohol i ženama je zato vruće!

Klubovi su puni, i nerijetko ispred svakog ulaza u neki klub, već vani kreće akcija i naguravanje. Što se tiče stanovništva zaista ima svega, ipak još uvijek najviše bijelaca, no odmah ispod njih su Azijati, Crnci, Kinezi…

Nismo baš bile od pretjerane akcije jer smo htjele kvalitetno iskoristiti dan i sutra biti sposobne obići sve što smo imale na umu. Još smo napravile đir po samom centru Manchestera i divile se njihovom tradicionalnom zaštitnom znaku, The Wheelu of Manchesteru, vrtećoj instalaciji visokoj gotovo 60 metara koja se nalazi na Piccadilly Gardensu i omogućava  prekrasan pogled na cijeli Manchester, i krenule u krpe.

Sutradan smo započele dan tradicionalnim engleskim doručkom i krenule putem manchesterske Ilice, http://oxfordroad.com/,  snimajući sve moguće dućane. Moram spomenuti kako domaće stanovništvo najviše sudjeluje i privređuje u tercijarnim djelatnostima što i nije čudno s obzirom da je upravo ovaj grad svojom poviješću povezan sa razvojem pamučne industrije.

Ulice u Manchesteru su izrazito žive i aktivne. Na svakom koraku krije se jedan od uličnih umjetnika koji prezentira svoj rad.

 

Autentični Indijanci i njihove svirke, klaunovi, ljudi koji levitiraju…ima zaista točaka koje te ostave bez daha! Nešto od toga bi bez problema prošlo u našem Supertalentu.

Spoj moderne arhitekture te stare viktorijanske i gotičke arhitekture karakterističan je za ovaj grad. Impozantne građevine poput Opere house, ili velikih stadiona kao što su Old trafford najbolje prikazuju taj arhitektonski kontrast.

Četvrta činjenica- Manchester je poseban po spajanju različitih građevinskih stilova!

Dan je toliko brzo proletio, a nas dvije umorne kao da smo trčale maraton legle u krpetine i zaspale kao klade. Obavezno moram napomenuti da smo sunce u ovom gradu vidjele jako kratko i da nas je većinu vremena pratila kišica.

Peta činjenica- Kiša je, uglavnom,  svakodnevica Britanije.

Ostalo je samo još malo vremena da završimo svoju manchestersku pustolovinu. Kakav bi to izlet u Veliku Britaniju, a da se nismo provozale u njihovom taksiju? Sjećam se da sam tu doživjela tešku paranoju jer je taksist bio Arap i imala sam već cijeli scenarij otmice i prodaje naših organa! Još kad sam kao, primijetila da nema ispravni ID o sebi koji obično visi u svakom taksiju, došlo mi je zlo! Srećom da je Mina bila puno razboritija i da me brzinski smirila da prestanem konstruirati nemile događaje u svojoj ludoj glavi!

Naravno da nas nitko nije oteo, ali eto, ovo je najbolji primjer toga kako predrasude jako djeluju na čovjeka! Ne sjećam se kada sam pristojnije izašla iz taksija, nego tada! Bila sam toliko sretna i kao da mi je netko skinuo 50 kilograma sa prsa da mogu normalno disati. Još sam ostavila i napojnicu, a kad sam dotaknula tlo, lupala sam se nogom u guzicu od ogromne sreće i euforije!

Još smo imale toliko vremena da opustošimo robne kuće i svojim najmilijima kupimo suvenire i sitnice koje će nas podsjećati na ovaj nezaboravni vikend…u duhu putovanja, kratkih, dugih ili onih vječnih završavam ovaj post i pozdravljam Vas do sljedećeg putopisa.

 

„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu sliči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promjeni mjesto i nametnute uslove.“( Meša Selimović)

 

Voli Vas

 

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/11/08/manchestersko-ludilo-obasuto-kisom/

• < Prev
• Next >