Bare, gdje je nestao čovjek?

Details

Published on Friday, 06 January 2017 04:10

Što sam starija, umjesto da sve više, ja sve manje razumijem ljude oko sebe. Neću reći zapravo da ih ne razumijem, nego ću reći da nemam strpljenja za razumijevanje svakakvih bolesnih stanja koja graniče sa zdravom pameti. Shvatila sam onu bit da bi mnogi učinili svašta što ja ne bih, i obrnuto. Nekako- kao da me tuđi izbori ne bi trebali dirati i stvarati mi nekakav grč, osim, ako nisam u njih involvirana. Međutim, ne mogu se oteti činjenici da su danas interaktivni odnosi među ljudima, dodatno pojačani svim mogućim utjecajima bežične komunikacije, postali stvarno površni, ili komercijalistički ili potpuno okrenuti sebi, dakle sebični i egocentrični. Kakav paradoks! Umjesto da smo si sve bliže, mi smo si sve dalje.

Srećom, imam puno prijatelja koji su normalni i dalje prisebni, i onda mi oni nekako popravljaju prosjek, ali da se nalazimo o dobu moralnih nakaza, složit ćete sa mnom, sigurna sam- više nego ikada!

Moralne nakaze ili ljudi bez trunke morala, altruizma, poštovanja, empatije i razumijevanja za onog drugog preplavili su nam ceste. Svojom udobnošću i ne brigom o drugima, već gledanjem isključivo sebe i svojih probitaka, truju nam ljubav. Imaju, ja to volim reći, dupe veće od samog života i svih svojih želja. Takvi ljudi, nažalost, nikada neće biti uspješni. Niti jedan čovjek koji ne stisne svoje dupe i ne zakoči samog sebe, neće biti uspješan. Nema tog čovjeka koji je preko življenja lošeg života, auto-destrukcije, laži, i manipuliranja sebe i drugih, napravio nešto. Ako želiš imati što nikada nisi imao, moraš raditi stvari koje nisi nikada radio. Tvoje želje mogu ostati samo u tvojoj imaginaciji ako u tebi ne bude snage da se odupreš svemu što te udaljava od tvoje biti- čovjeka.

Ljubav, jednako tako…nikad više nije bila na udaru površnosti, laži, pretvaranja, glume, igranja manipulativnih igrica…

Zanimljivo je kako su ljudi prema sebi blagonakloni, kako imaju razumijevanja za svoja sranja, svoje greške, svoje grijehe i svoje padove…a za druge- su obično vrlo rigorozni, isključivi, strogi, osuđuju bez problema…jednako tako, fascinantne su maske kojima prikrivaju svoja prava lica. Još više, sve uloge koje mogu igrati i stati u samo jednog jedinog čovjeka.

Oduvijek su ljudi skrivali svoja prava lica i glumatali da su nešto drugo, ali danas, danas stvarno to rade na svakom koraku. Gledaju te u lice, i lažu. Jadni su i prijetvorni, slabi da sami sebe izgrade, pa misle da će potkopavanjem drugih, sebe izdignuti…ali neće.

Doći će dan kada će biti sami sa sobom i svojim ogledalom. Doći će dan kad će svatko od nas plaćati za sve svoje loše postupke. Prema sebi i prema svijetu.

Nedavno sam zbilja postala svjesna koliko je važno da čovjek sa sobom bude u dobru. Da samom sebi ne laže, ne glumi, ne vara svoju bit. Jedino takav čovjek sebe može voljeti. I onda je taj sposoban dati ljubav. Ako sebe ne voliš, džabe ti sva zlata ovog svijeta…nećeš voljeti ni svijet. Jer ćeš duboko u sebi biti frustriran i ljut, i jadan i mali kao zrno pijeska.

Svi mi i jesmo zrno pijeska…ali svako to zrno čini skup. Cjelinu. Svako zrno može samo, a može i odvojeno. No, nitko od nas nije stvoren da bude sam. Međutim, nekad je bolje i sam nego u lošem društvu.

2017-ta je za mene počela vrlo radikalno. Odlučila sam otpustiti sve što me čini tužnom, nezadovoljnom, jadnom, ugaslom…ne treba mi to! Ni Vama!

Ne treba nam prijatelj koji to nije, prijateljica koja se pretvara, partner koji je sve samo ne partner, ljudi koji nam prodaju spiku…sve to nam ne treba.

Jednom kad čovjek shvati da nitko osim njega nije odgovoran za njegovu vlastitu sreću, PROCVJETA! Procvjeta jer želi prosperirati i kretati se u smjeru sreće…

…a sreća je tamo gdje se osjećaš dobro. Gdje ne moraš glumiti tko si, gdje te cijene i poštuju zato što jesi, gdje osjećaš sigurnost i ljubav. Sreća je tamo gdje se nalazi poštovanje onih do kojih ti je stalo. Ako je tamo nema, sreća će promijeniti fokus.

Ali jedno znajte- nikada ne odustajte od sebe i svojih snova. Nitko i ništa na ovom svijetu Vam ne smije oduzeti osmijeh sa lica. I u najtežim burama i olujama, zadržati sposobnost da si sretan što si samo onaj koji jesi, to je snaga…

Nikada, ali nikada…ne odustajte od sebe, u konačnici…to je jedino što posjedujemo.

SEBE.

Voli Vas

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2017/01/06/bare-gdje-je-nestao-covjek/

• < Prev
• Next >