Je li ovo svijet o kojemu smo sanjali?

     >>

     email:

     mixtv.eu@gmail.com

Je li ovo svijet o kojemu smo sanjali?

Details: Published on Friday, 20 November 2015 06:14

Veliki sam sanjar i još veći emotivac. Indisponirana sam radi svega što se događa posljednje dane u svijetu. Nisam jedina, to sigurno- jer sam sigurna da se mnogi od Vas pitaju: Dobro gdje ja to živim? Kakvo je ovo mjesto? Kakav je ovo svijet? Terorizam, talačke krize, sijanje straha pojedinih terorističkih organizacija, ubojstva, ratovi, krvoprolića…to je naša svakodnevica.

Srećom, pa nešto pozitivno od ove naše male državice. Osjećam se sigurno u ovom našem Apsurdistanu. Jest da nam nije Bog zna kako dobro, ali trenutno je zaista sve i više nego dobro.

Veliki događaj značajan za našu zemlju bila je i godišnjica pada Vukovara.

Svi, ali svi građani naše domovine složit će se oko jednog: To je dan koji se pamti zauvijek. Lijepo je kada se svi slažemo barem oko jedne stvari. Bilo bi nam još bolje kada bi se slagali više i češće! Bilo bi lijepo kada ne bi bilo lažnih vladara i krivih politika sebeljublja i korupcije- o, da, bilo bi lijepo! Ne mogu iz sebe izbaciti taj pacifizam i utopiju…jer dan kad sam to postala, bio je dan kad sam upoznala riječ „rat“.

Najgora riječ na svijetu koja postoji! Najveći mrzitelj ljubavi i ubojica ljudi! Prokleti rat i prokleti ljudi koji ga čine! Ubrzo sam i sama shvatila uz zvuke sirena i „špure“ do skloništa u podrumima, o čemu se tu zapravo radi. O čuvanju žive glave! Bilo mi je to posve nejasno!? Kako je to moguće da ljudi jedni druge mogu ubijati samo, eto…tako!?

Iako sam bila mala djevojčica, sjećam se konvoja…sjećam se tih ugaslih lica, upalih obraza, sjećam se tuge i boli koja razdire dušu. Ljudi koji odlaze daleko u bespuća, ljudi koji gube svoj dom, svoj život, svoje sve…više od nekoliko tisuća poginulih nedužnih ljudi. I na dan 18.11. svi smo se složili oko jednog: Oni su vrijedni našeg poštovanja!

Svaka nedužna žrtva na ovu svijetu je dužna našeg poštovanja. I žrtva u Iraku, i žrtva u Parizu, i žrtva u Siriji…Sve se češće pitam gdje ide ovaj svijet i koliko nam je još ostalo vremena na zemlji?

Sve što se dešava, događa se samo radi nafte i novca! Prljavi novac, prokleti novac!

Korijen svaka grijeha je egoizam i sebičnost. Uz to, dodajmo još malo oholosti i zloće, i eto što imamo danas! Planetu prepunu ljudi koji nisu posve normalni i koji ne poštuju temeljno pravo čovjeka na život. Nije problem u svim terorističkim organizacijama, problem je u njihovoj ideologiji koju prosipaju svijetom. I ima je na svaku koraku, iako se nama ne čini tako. Možeš baciti bombu gdje hoćeš, ali ideologiju samo tako lako ne možeš zaustaviti!

Problem je što se te ljude od malih nogu uči mržnji, ubijanju, ratovanju i krvoproliću.

Nije Islam terorizam. Jednako tako kako nisu nekada davno svi Srbi bili Četnici! Ali, objasni to našemu narodu! Traju prepirke na društvenim mrežama o izbjeglicama, o tome da su svi takvi…Ne, to nije tako! Izbjeglice nisu ekstremisti! Ne tvrdim da među tim ljudima ne postoji opasnost, ali smatram da mišljenje „kako su svi isti“, nikako ne bi trebalo biti relevantno. Te jednako tako, da na osnovu jedna primjera, ne treba stvarati generalni zaključak.

Nekako kao da se nadvio neki oblak straha i mržnje među sve ljude. Osjeća se napetost u zraku, kad otvoriš novine samo čekaš koja je nova strahotna vijest…

Nisam sanjala takav svijet. Posve mi je jasno da život nije bajka, ali sve ovo što se danas dešava na svijetu, nikako nije dobro. Što mi kao pojedinci možemo učiniti da nam bude bar malo bolje?

Kupiti si ogledalo. I razgovarati sa sobom barem 10 minuta dnevno. Moramo biti bolji ljudi sada više nego ikada! To se od nas traži. Samo ljubav može ubiti mržnju. Samo ljubav i poštovanje mogu posijati nova sjemena i oduzeti sjeme straha. Ne želim se prepustiti strahovima i panici, ne želim reći da nam nema pomoći. Vjerujem. Čvrsto vjerujem da mora biti bolje. Moja vjera i veliko pouzdanje u Boga pomažu mi da se nosim sa svim nedaćama koje dolaze. Vjerujem. Čvrsto vjerujem da je ovo stanje na svijetu samo privremeno. Čvrsto vjerujem da smo usnuli neki ružan san, i uskoro ćemo se probuditi…jer ovo nije svijet o kakvom sam sanjala…ovo nije mjesto blagostanja i mira.

Nekoliko luđaka na tronovima kontrolira svijet, a mi smatramo da smo premali kako bi učinili bilo što da nam bude bolje. No, to nije istina. Mi možemo jako puno toga. Ne trebaju nam Vlade i politike da bi mjesto u kojem živimo učinili sretnijim i boljim. Treba nam samo malo vjere, ljudi do kojih nam je stalo, i želja da se promijenimo. Sve ono loše u nama može se promijeniti. Ako mi to želimo. Ako slijepo tumaraš ovim životom bez cilja i nade, ti si prijatelju moj, već umro…usahnuo. Nema te. Probudi se!

Nikada nam nije trebala veća međusobna podrška i veće zajedništvo! Nikada nam nije bio važnije da ne mrzimo bližnjega svoga. Nikada nije bilo važnije popraviti sebe, za dobrobit svijeta. Vjerujte mi, nikada…Sve, ali sve se može promijeniti ako čvrsto vjeruješ i činiš dobro.

ratovi11

Ne, ovo nije svijet kakav sam sanjala…ali sam sigurna da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bi postao svijet o kakvom sam sanjala…počevši od sebe! SADA!

Nema puta ka miru, mir je put. Nema puta prema ljubavi, ljubi! Nema puta prema sreći, odluči se biti sretan!

Peace!

Voli Vas

Paola

golubica mira